|
Registracija | Prijavi se!



Dijana BUDISAVLJEVIĆ
(Žena austrijskog porekla koja je tokom Drugog svetskog rata spasila 15.336 dece iz ustaških logora smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.)

Dijana Budisavljević djevojačko prezime Obekser (nem. Obexer; Inzbruk, 15. januar 1891 — Inzbruk, 20. avgust 1978) je humanitarka austrijskog porekla koja je tokom Drugog svetskog rata spasila 15.336 dece iz ustaških logora smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Deca koju je pokušavala da spase, su bila uglavnom srpska sa Korduna, Kozare, hrvatskih i bosanskih sela. Ova akcija je bila jedna od najtežih i po broju spasenih najobimnijih humanitarnih akcija vezanih za koncentracione logore u Drugom svetskom ratu. Umrlo je 3.254 dece, tokom spasavanja ili odmah po napuštanju logora, iscrpljeno torturom, glađu i bolešću, dok je više od 12.000 izbavljene dece preživelo rat.

Bila je udata za hirurga Julija Budisavljevića, šefa hirurške klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. On je bio jedan od malobrojnih zagrebačkih Srba pošteđenih ubijanja, proterivanja ili pljačke imovine za vrijeme NDH.

Da bi sačuvala podatke o deci koju je zbrinjavala tokom rata, vodila je kartoteku o njima, s nadom da bi jednoga dana mogla biti vraćena svojim biološkim porodicama.

Imala je podršku uskog kruga ljudi, svi koji su se bavili spašavanjem dece iz logora rizikovali su sopstvene živote.

Oduzimanje kartoteke

Krajem maja 1945. dva agenta OZNE odnose albume sa fotografijama dece. Po nalogu Ministarstva socijalne politike Hrvatske 28. maja 1945. od Dijane Budisavljević je uzeta i celokupna kartoteka dece, iako nije bila završena identifikacija i repatrijacija.

Povodom toga je izjavila: „Kazala sam da ako moram kartoteku predati, onda ću mu dati sve. Kažem mu da sam očajno uvrijeđena. Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom osobnih oznaka na djeci”.

Oduzimanjem dokumentacije Dijani Budisavljević i njenoj saradnici gospođi Džakuli onemogućeno je da dalje rade na identifikaciji velikog broja dece. „Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Njemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže”. Njena ponuda da svojim radom pomogne na identifikaciji dece, u Ministarstvu nije prihvaćena.

Posle rata

Posle Drugog svetskog rata vratila se da živi povučena i zaboravljena u Inzbruk. Više nije govorila o svom radu za vreme rata i do smrti se nije oporavila od posedica obilaska logora.

Među spasenom decom bio je i dr Milutin Vučkovac, član Senata Republike Srpske.

Dnevnik

„Dnevnik Dijane Budisavljević“, originalno napisan na nemačkom, izdat je u samo 700 primeraka. Pokriva period od 23. oktobra 1941. do 13. avgusta 1945. Na hrvatskom je izdat u Zagrebu 2003, pod imenom „Dnevnik Diane Budisavljević 1941–1945“, priredila za štampu Silvija Szabo, Hrvatski državni arhiv, Spomen-područje Jasenovac. U njemu je opisivala situaciju, uslove u kojima su se nalazila deca logoraši, njihova mučenja, stradanja i umiranja, strepnju za njih, za sebe, kao i susrete i razgovore sa nekima od najvećih ratnih zločinaca, odgovornih za genocid u NDH. Dnevnik je objavljen 2003. godine u Zagrebu „Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945“, sačinjen od 388 prevednih zapisa sa nemačkog. Od tada je započelo značajnije istoriografsko interesovanje za njene podvige.

Citat iz dnevnika Dijane Budisavljević:

„10. jul 1942, Stara Gradiška: Neka djeca već pre su bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Umrla su djelimično tamo, a djelimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol (...) Prije podne je došao i Luburić. Bio je bijesan što mora da preda djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo. Onda nam je opet prijetio, da samo o njegovoj dobroj volji zavisi hoće li nas pustiti iz logora."

Priznanja

Dijana Budisavljević posthumno je odlikovana:

- Zlatnom medaljom „Miloš Obilić“ za ispoljenu hrabrost i dela ličnog herojstva. Medalja je dodeljena povodom Dana državnosti Republike Srbije 2012. godine, a uručena je njenom praunuku Leonardu Rašici 23. oktobra 2013. godine.
- Prvi je nosilac novoustanovljenog odlikovanja Srpske pravoslavne crkve „Carica Milica“ (2011), za plemenitost i humanitarni rad. Orden je uručen 18. oktobra 2013. godine njenom praunuku, piscu Leonardu Rašici.
- U rodnom Inzbruku 2011 dodijeljen Orden II reda.
- U Beogradu, Kozarskoj Dubici i Gradišci dobila je ulice.

Pored toga, srpska kulturna javnost joj je odala priznanje kroz više dela. Književnik Boško Lomović napisao je delo „Knjiga o Dijani Budisavljević", dok producent i glumac Tihomir Stanić priprema film o Dijani Budisavljević i o koncentracionom logoru Jasenovac.

Snimljen je dokumentarni film „Dianina djeca”.

Austrijanac Vilhelm Kues, autor knjige "Dianina lista", romansirane biografije Austrijanke Diane Budisavljević, koja je iz ustaških logora u Pavelićevoj NDH spasila više od 10.000 srpske dece, teško prihvata da je tako veliko, herojsko delo njegove zemljakinje, udate za Srbina Julija Budisavljevića, ostalo gotovo nepoznato svetu, Dianinoj domovini, Hrvatskoj, pa čak i njemu.

Razloge vidi, između ostalog, u tome što Diani, kako kaže, ni jedno vreme nije bilo naklonjeno.

Za komuniste je bila konzervativna katolkinja, a ne komunistička heroina, a u posleratnoj Hrvatskoj nije bilo previše poželjno pričati o ustaškim zločinima, kao ni u Tuđmanovo vreme, pa nije ni danas, a u Austriji, između ostalog, jer je spasavala Srbe.

"Začudilo me je da niko u Austriji ne zna da je Diana spasila više od 10.000 dece iz logora u NDH. Iznenadilo me je tokom istraživanja za ovu priču i mnogo drugih detalja, recimo učešće Austrijanaca i Nemaca u zločinima, razmere progona Srba i Jevreja, Roma i Sintija. Iznenadile su me razmere njihove krvoločnosti", kaže autor knjige koju je na srpskom objavio "Samizdat".

Kues u razgovoru za Tanjug kaže da je prvi put za Dianu Budisavljević čuo u proleće 2015. godine, kada ga je nazvao njegov izdavač "Tirolia", koji se, inače već sto godina nalazi u kući u Insbruku u kojoj je rođena Diana, tada Obekser, i pitao da li bi želeo da napiše knjigu o Diani.

Kuesova knjiga, za koju je koristio oko stotinu drugih knjiga i dokumenata o ustaškim zločinima i logorima, privukla je veliku pažnju i o njoj naši mediji pišu kao o publikovanju nepoznate priče, što je delimično tačno.

U našoj javnosti ime Diane Budisavljević, do tada poznato uglavnom istoričarima, retkim preživelima koje je spasila i malobrojnoj porodici, postalo je prisutnije tek nekoliko godina nakon što je u Zagrebu 2003. njena unuka Sivija Sabo prevela sa nemačkog i objavila delove Dianinog dnevnika, koji je ona vodila od 1941. do 1945. godine.

Taj dnevnik u kojem je zabeležila kako je sa saradnicima spasavala srpsku decu sa Kozare, Korduna, iz hrvatskih i bosanskih sela, iz ustaških logora, kako je molila za pomoć Kvaternika, Stepinca, Artukovića, Luburića i tražila da joj dozvole da izvede decu, kako ih je popisivala da bi im sačuvala imena i vratila ih roditeljima... je osnova Kuesove knjige.

"Od Sivlije Sabo dobio sam cenzurisanu verziju nemačke verzije dnevnika. U njoj nedostaju lične napomene, priče porodice, nedostaju ličnosti, a i čitave epizode", kaže Kues i dodaje da je bio fasciniran onim što se pred njim otkrilo.

"Fascinirali su me njena hrabrost, izdržljivost. Ući u logore i reći 'ne izlazim dok ne spasem decu, nebitno šta sa mnom učinite'...Znala je da je mogu ubiti, ali to je nije sprečavalo da bude uporna, da stalno ponavlja da neće da ode dok joj ne dozvole da izvede decu i da deca moraju biti spasena", priča Kues.

Za ime Oskara Šindlera, nemačkog industrijalca koji je od smrti sačuvao 1.200 Jevreja tokom Drugog svetskog rata, čuo je ceo svet, a Irena Sendler, spasiteljka 2.500 jevrejskih mališana iz varšavskog geta, dve godine zaredom bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir.

Na pitanje koje su to okolnosti zbog kojih je delo Diane Budisavljević ostalo do danas nepoznato svetu i široj javnosti, Kues kaže da iza toga stoji, prema njegovom mišljenju, više razloga.

Jedan od njih je, kako kaže, da su Diana i njena porodica posle rata odbijali da sarađuju s komunistima, a i nije bila pogodna da bude komunistička heroina, jer je bila konzervativna, katolik, brat njenog muža je odbijao da bude ministar u Titovoj vladi, a da je, sa druge strane, Tito, kao i drugi evropski lideri morao da se odluči kako će se odnositi prema fašizmu u zemlji.

"Odluka je pala, kao i u Austriji i Nemačkoj, da se što manje govori o tome, kako ne bi bilo razdora u društvu. Tek sada, 70 godina kasnije, možemo o tome da pričamo", primećuje Kues.

Na opasku da se čini da nikad nije bilo pogodno vreme da se delo Diane Budisavljević uvrsti među najsvetlije stranice istorije i podseti na razmere zločina kome se ona hrabrošću i humanošću usprotivila, pa je tako i njen dnevnik u Hrvatskoj 2003. štampan u samo 700 primeraka, Kues kaže: "Nakon pada komunističkog režima, posebno u Hrvatskoj na čelu sa Franjom Tuđmanom i HDZ-om, došlo je do skretanja udesno i nije bilo volje da se priča o ustaškim zločinima. Naprotiv. Nažalost, i danas je tako".

"Sve više fašista u Blajburgu"

On navodi da stanuje nedaleko od Blajburga i da svake godine viđa povorke fašista u tom gradu.

"Nisu tu samo hrvatski fašisti i političari, već i austrijski, nemački, češki, poljski, fašisti koji dolaze iz cele Evrope. Mislim da će narednih godina biti još gore, jer smo trenutno suočeni sa pomeranjem u desno u celoj Evropi. Zato je važno da se govori o takvim herojstvima, kao što je Dianino, koja je ustala protiv fašizma i nešto preduzela", kaže on.

Kues kaže da je priča o Diani potrebna i Srbima i Hrvatima i Austrijancima.

"Mora se o tome pisati, posebno za nemačko govorno područje, jer u Austriji i Nemačkoj gotovo niko ne zna ko su bile ustaše, ko je bio Pavelić, Luburić", poručuje pisac.

Na pitanje da li ga je neko kontaktirao od hrvatskih izdavača i ima li zainteresovanih za objavljivanje ove knjige u Hrvatskoj, kaže da za sada nema.

"Možda posle ovolikog interesovanja u Srbiji i izveštavanja o mojoj knjizi neko bude zainteresovan", kaže Kues.

Dodaje da ga ne iznenađuje činjenica da je Silvija Sabo, kada se pojavio dnevnik, odbila da razgovara sa beogradskim novinarima, koji su publikovali delove njenog dnevnika.

Navodi kako je u početku bila veoma kooperativna i dala mu nemačku verziju dnevnika, međutim, kada je pročitala knjigu, pre izdavanja, bila je veoma ljuta i pokušala je da spreči izdavanje.

"Ne znam šta joj je toliko smetalo. Bilo je naznaka da su joj posebno smetali opisi ustaških zločina. Ali, o tome se mora pisati. Pa, većina ljudi koji su pomagali Diani, bili su katolici, Hrvati, oni su spasavali srpsku decu. Kako ne razume da to gradi mostove između zemalja, a moja je namera da to pokažem", kaže Kues.

Link
Video

Komentari

Komentare koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ne objavljujemo. Mišljenja izneta u komentarima su privatno mišljenje autora komentara.
Komentari će biti objavljeni nakon provere od strane administratora.

Za dodavanje komentara i fotografija neophodno je da budete registrovani.
Ukoliko ste već registrovani prijavite se.




© 2015 Srbijanac.rs | Template design by W3layouts | SM Programming